if you're searching for a silent sky, you won't find it here

stojim kraj prozora s rukom zapletenom u kosu dovoljno cvrsto da malo boli i zapravo ne vidim zid nasuprotne zgrade preko nervoze koju osjecam u trbuhu i napetosti u ramenima

prestala sam brojati salice kave - vjerojatno ce mi pozliti od prevelike kolicine - nevermind, nije bitno - i vjerojatno bih trebala nesto pojesti - ne mogu, mucno mi je od same pomisli

reakcija na uznemirenost koju osjecam nije zivcano hodanje od zida do zida u kliseju nego skoro pa savrsena nepomicnost - cudno, inace ne mogu smiriti ruke

nekoliko cd-a nemarno pobacano na hrpu (it's a bad habit of mine, i really should make copies) nakon pola preslusane pjesme u gradaciji potrebe za soothing efektom koji glazba inace ima ali kojeg trenutno ne mogu naci - presporo je, sve je presporo i pretiho i premalo vristavo i premirno i ne pase

i prosla noc bila je spoj umora koji mi nije dao da drzim oci otvorene i povremenog frustriranog okretanja i zaplitanja u deku uz zivcano postavljanje "gdi se zaboga gasis" pitanja vlastitom mozgu i mazohistickih pomisli o dovoljno teskoj tavici koja bi rijesila problem po kratkom postupku, po mogucnosti prije jutra koje je doslo opasno blizu

probudila me poruka oko 8am - bratic kojem drzim instrukcije trebao nesto oko nejednadzbi - nije mi se sms-om rjesavalo zadatak, pogotovo jer smo te stvari prosli i da je ucio vise od par sati ne bi bilo problema - plus, cini mi se da je slao sms za vrijeme ispita na sto poprilicno posizim i kad odspavam vise od 4 sata - odgovorih mu danas oko podne

panika jedva drzana pod kontrolom - cijena je konstantan osjecaj beskorisnosti, uzaludnosti i nesposobnosti - jos samo sutra, jos samo sutra, then it's all over, it's all over, samo jos sutra and then it's over - nisam napravila pola onog sto sam trebala/mogla i ne mogu jer mi se doslovno gadi.. ili se samo radi o lijenosti, ne znam ne znam NE ZNAM! :ocaj i nepomicnost: make me forget this, please, just make me forget for a while

i ne mogu se pomaknuti s mjesta, ne mogu ne mogu NE MOGU! and i'm gonna be the one to screw it all up - stavka visoko na popisu mojih strahova i jedan od onih kojeg svakodnevno vidim kako veselo mase iz ogledala - funny, don't you think?

danas je jedan od onih dana kad se sve cini do bola uzaludno - i osjecaj tezine u meni ono sto je pod reflektorom - i umor umor umor umor i pokusaj emotivne pripreme za sutra - jadna mala i naivna koja misli da moze napraviti nesto pa da dvosatno osjecanje uzaludnosti i nesposobnosti with a cherry on top - you're stupid jer to ne znas napraviti - prodje kolko tolko bez potrebe za visesatnim (nadam se ne i visednevnim) krpanjem moje ionako nestabilne psihe - do sada nikad nisam otisla s kolokvija prije nego sto je proslo pola vremena barem i da ga nisam napisala barem za prolaz - there's a first time for everything, right? kad bih barem mogla ne procjenjivati sebe, koliko vrijedim, preko tako neceg.. vec sad se osjecam posteno emotivno zgazeno

i ne mogu cak ni citati.. ne mogu.. to je drugi od nekolko dopustenih nacina rjesavanja kaosa u glavi koji danas ne funkcionira. great. just fucking great. nije ta lista bas tolko duga.. then again, pisanje izgleda kolko tolko funkcionira.. mozda sredi stvari dovoljno dobro da glazba (malo prije pomislih da je mechanical animals bas ok stvar.. napredak) i knjige srede stvar na tolerable nivo - lotr ce rijesiti nervozu zbog koje ne mogu zaspati ko i inace pred ispit

i mislim da cu sutra trebati jako puno crne boje

Marina V: IN MY HEAD

Tormented, over-worried
Neurotic, always hurried
I try to swim with a coat of lead
And when I bleed my finger
My sharks are sure to linger
And I get buried in the red

...

Sarcastic, sentimental
Self-willing detrimental
I'll take the hit to save the world
But when my fears surround me
I know they're sure to drown me
And I get carried in the swirl…

I take myself to scary places, places in my head

osjecas li zlobu u cereku svjetla koje ti klizi kožom makar su ti oci zatvorene da ne vidis hladnocu svjetlost bi trebala biti topla, ne bi li.. - i nije li cudno da je tek noc zagrije, ili refleksija u mrakom obojanoj vodi
ne volim svjetlost.. stvarno ne volim.. prizma bi ju trebala rastavljati u boje a ne osjecaje - izlozenosti, nesigurnosti, hipersvjesnosti vlasitog tijela pa opet izlozenosti i tako u krug..
rekoh da ne volim svjetlost makar znam da se radi o tome da zapravo ne volim (ne zelim koristiti rijec mrzim jer je trenutno prejaka, makar u nekom trenu, bas je ono sto bi trebala napisati) - sebe
logika stvari je potpuno jasna, realno pozitivni argumenti su pobrojani, razum shvaca zasto je nevoljenje sebe krivi zakljucak i da je to rezultat dobro poznatih i razjasnjenih stvari - pa je poprilicno frustrirajuce da usprkos tome, _iste_ negativne emocije su jos uvijek tu i zuljaju i bodu i smetaju i dovode do stanja kao kod nesanice - nemir, zivcanost, iscrpljenost, uzaludnost, mozda cak i potreba za suzama kad svi ostali pokusaji rjesavanja emotivne zapetljanosti propadnu
a strpljivost mi nikad nije bila jaca strana
i stvarno me nervira to da ne mogu promijeniti krivi emotivni set nego ga samo probati drzati dovoljno daleko da postane relativno zanemariv faktor kojeg mogu svjesno ignorirati pa ne smeta na neko vrijeme - a onda se prica ponovi - argh :/
s druge strane, svjesnost toga da takve emocije postoje i kad je dobro, i iz kojih razloga (kriva percepcija je nesto sto se, izgleda, da promijeniti kad imas nekog tko te podsjeca da vidis krivu sliku zapravo i kad dodje do toga da mozes usprkos panici sklopiti oci i jednostavno.. vjerovati nekome) je ogroman korak i promjena.. na bolje
i cini mi se (koliko god dreamlike) da se polako osjecaj sigurnosti zbog nedostatka svjetlosti mijenja u osjecaj sigurnosti zbog toga sto su tu..

--

[flag 0] nekako sam se nasla pred policom u sobi (metallica je svirala u pozadini makar to nema bas nikakve veze s bilo cim osim da je glazbena pozadina opcenito najcesce prisutna cijelo vrijeme i ima se naviku pretvoriti u [flag 1] flash-back triggere (sto zna biti prilicno smijesno za objasniti koji put, pjesma totalno nevezana uz dogadjaj ali se slucajno nasla tamo, ili gadno - ako se uz sjecanje povuce i emotivna komponenta koja je bila prisutna at the time.. makar, vrijeme nekako otupi ostrinu osjecaje pa nisu onoliko jaki.. but the memory remains (i volim sto je tako usprkos svemu)) [goto flag 1 pa se vrati ovamo] ili, kao u ovom slucaju, soundtrack - and the phantom of the opera is here, inside my mind) [goto flag 0 pa.. you know the drill] i bez nekog velikog razmisljanja the box mi se nasla u rukama (ok, trebalo je maknuti hrpu starih drva znanja, cosmopolitena (iz mladjih dana, what the hell was i thinking) i neke dvije biljeznice sa poljepljenim slikama zivotinja s nje bez da se knjige (desetak poprilicno teskih enciklopedija) koje je ta hrpa drzala uspravno sruse meni na glavu ili da mi nesto padne iz ruku i tresne na pod (vjerojatnije, na moje prste)) - uspjelo je, bez zrtava.

the box btw nije nista fancy kao sto to mozda izgleda - samo kutija od cipela.. cizmi zapravo ako se dobro sjecam, al nebitno.. don't judge a book by it's cover.. or in this case, a box by it's.. what ever. rekoh gore da sam ju cupala s dna hrpe (to je mjesto gdi se najcesce nalazi stvar koja mi treba.. sto klimavija hrpa, to veca sansa za to) bez previse razmisljanja - mozda je cudno spominjati da uopce _razmisljam_ o uzimanju kutije s police, kao, it's a _box_, what's the big deal.. ali, the box nije obicna kutija, makar nije previse fancy.. a muzika ne mora biti jedini flash-back trigger (jesam li spomenula koliko me zapravo strah tih stvari.. tj onog sto mogu izazvati.. pa, je.. poprilicno.). s obzirom na sadrzaj kutije, pomislih da bi bilo pametno prije odgovoriti na "are you sure" pitanje nego ju otvoriti, ali vec sam ju zapravo imala u rukama pa je to bilo kao hop i skoci.. ili skoci i hop, nikako da zapamtim redoslijed :grin: mitologija je lijepo rekla - nedaj zeni kutiju ako je u njoj nesto sto ne zelis da izadje van. [omanje skretanje s teme ili osvrt na the island] - nedaj zeni ni kreditnu karticu :evil:

uglavnom, the box.. prije nesto godina javila se potreba neke stvari potrpati nekuda jer sam ih zeljela well spremiti, sacuvati, da budu na sigurnom a opet da se ne spoticem svaki put po njima kad u ladici trazim spice za tehnicku i nije mi do walking down the memory lane.. stvari kao (tipicno teenagerski, al sta sad) stare karte za kino gdi iza pise, s obzirom da nase kino nije imalo naslov filma, datum i te stvari ko sto cinestar ima, (tipicno control freakovski, al sta sad) naslov filma, datum i ljudi s kojima sam to gledala, razglednice iz doba kad se to jos slalo koje su bile slane bas samo meni a ne cijeloj familiji (frendica nije znala koja mi je adresa pa je razglednicu poslala na skolu pa me tajnica trazila da mi ju da.. poprilicno zabavno :) ), vec skroz zaboravljen so called dnevnik maturalca u puli u sedmom osnovne (natjerala sam se ne zgrabiti upaljac i zapaliti te papire na licu mjesta makar nije bilo nimalo lako - procitala sam pola recenice i pocrvenila ko (ljuti) kechup od udara krvi u glavu i onog glasica koji doslovno umire od smijeha, rotfl ali doslovno, zbog djetinjastosti napisanog - ako netko pita, to nije moj rukopis a kamo li misli u glavi.. good god, sto sam bila blesava :grin: :blush: .. samo da spomenem, nisam pisala dnevnik ko klinka, blog je kasnije upao u igru.. zapravo, jesam, nekih par dana.. pa je to zavrsilo u smecu nekolko godina kasnije jer je bilo do bola djetinjasto i smijesno kad sam isla citati i natjeralo mi krv u glavu od onog "jeez, ne mogu vjerovati da je to moje" osjecaja pa sam bila crvena ko paprika.. plus, seka je bila dovoljno velika da pocne kopati po sobi, a meni stvarno nije bilo do toga da me pocne ucjenjivati time pa da moram raditi krevete svaki dan il tako nesto :grin: hmm.. mozda je vrijeme da _ja_ prekopam po sobi, danas me skoro zadavila kad sam se nagnula vidjeti nesto na stolu a ona taman bila na chatu s nekim.. :evil..ish:.. zapravo, pametnije je prekopati mrezu i naci blog, ipak su sad moderna vremena ;) ).. iznenadilo me poprilicno da su rodjendanski brzojavi jos uvijek svirali, ali me nije iznenadilo da na slici na planinarskoj iskaznici izgledam kao da cu ubiti nekog i da nisam spavala tjedan dana nego to da je ta iskaznica tamo (zaboravih gdje je..).. naslo se i hrpa naljepnica, neiskoristenih tetovaza, izrezak iz novina gdje su se spominjali natjecatelji na zupanijskom iz engleskog i gdi su mi, gle cuda, krivo napisali prezime, hrpa papira s prepisanim citatima iz knjiga koji su mi se dopali, druga hrpa papira s lyricsima koje sam pisala onim jednim svojim fontom, najcesce pod satom povijesti :grin: - krivo sam pisala rijec afraid, ups.. onda iz miron na tragu svetoga grala viegenereova sifra.. nije da sam onda znala da se to tak zove al je svejedno bilo way cool.. pa slika zmajica (koju nisam ja crtala) - weee, zmajici, i lavica (koju sam precrtala s pidjame).. uz sve to, there were letters..

cestitke za rodjendane, izmedju ostalih.. od tatinog ujaka koji se ubio, a koji mi je bio stvarno dragi.. od frendice za koju sam nedavno shvatila da mi to vise nije, jer smo se obje previse promijenile i premalo trudile i toliko udaljile da nije toliko ni boljelo koliko mi je postalo lakse da se to rijesilo.. od frendice s kojom sam istovremeno plakala i umirala od smijeha na maturalcu i nedavno pocela malo vise pricati nakon prilicno duge stanke..

pisma od frendice iz osnovne s kojom sam bila prilicno bliska i koja se vratila u bosnu u sedmom razredu - nakon duge stanke presle smo na mailove, ali i to je polako zamrlo.. ona dva pisma o kojima sam vec pisala u postu o tome od kud mi nick..

pisma od ach, za rodjendane i ono priznanje koje si mi napisala kad su mi dosli rezultati za FCE, sjecas se? :) nasmijala sam se sad kad sam to ponovno citala, s onim warm osjecajem unutra..

pisma od s. za rodjendne, i cestitke koje je sama napravila - i citati ih ponovno bilo je kao njezan dodir onda kaj je uzasno potreban, utjeha kad ni ne znas da je to ono sto ti treba i sreca kad u onome sto je pisano mozes naci nesto sto se dogadja sada, a sto je onda bilo.. well, nemoguce je najbolja rijec..

i cudan je osjecaj vracati te stvari natrag u kutiju.. i smjesiti se jer ih imas u rukama, i jer ti odzvanjaju u glavi rijeci koje imaju moc podsjetiti na stvarnost emocija koje se nekako uspiju pogubiti u svakodnevici, a ne bi trebale.. i te rijeci su kao zagrljaji, tople i stabilne.. i povlace smirujuc osjecaj toliko ocajnicki potrebne sigurnosti koju skoro pa da mozes osjetiti kao da su ti ljudi fizicki pokraj tebe.. i vracam kutiju na policu (uz peripetije ko na pocetku jer ju treba staviti na dno hrpe - i to je proslo bez zrtava) do neke druge prilike

--

podsjetilo me sve to skupa na moju skoro pa opsesivnu potrebu da zapisujem stvari koje se dogadjaju i koje su mi bitne - jer ne vjerujem toliko u sebe da bih vjerovala uspomenama u glavi i da se nesto dogodilo tako kao sto je zapamceno i ako sam jako lose mogu se cak uvjeriti da sam ja krivo shvatila ili osjetila ili zapamtila.. ili bilo sto.. ali ako je zapisano, bez obzira na to sto ne postoji dobar nacin za rijecima opisati dosta toga (papir, post ili hrpa skoro pa besmislenih recenica bez glave i repa u nekom formatu - i mobitel zna sasvim dobro posluziti), stvari su drugacije. rekla bih stvarnije makar je to krivo i vjerojatno nefer prema drugima, jer, pa naravno da su stvarne, mislim, sto bi drugo bile ako su se dogodile.. ali tako _ostaju_ stvarne za mene i teze je onom negativnom dijelu u meni ubaciti sumnju o tome sto je bilo i da sam zapravo krivo shvatila stvari i prilagodila ih onome sto zelim da jesu.. i znam se prisiliti, onda kad postane lose, da ponavljam recenice i rekonstruiram stvari u glavi i natjeram se sjetiti svega - mjesta, vremena, dodira, boje, okusa, mirisa, osjecaja, svjetla, misli, pjesme koja je svirala.. ne znam zasto je potrebno rijeci, misli, dogadjaje pretvoriti u nesto kao sto je linija na papiru ili ekranu, nesto sto mogu vidjeti, potvrdu da je stvarno bilo, da se dogodilo - ali je potrebno. ocajnicki. koliko god besmisleno u tom formatu izgledalo. ili smijesno. ili glupo. i uvijek nedovoljno dobro, jer nisam toliko dobra s rijecima. mozda cak nitko nije. ali mi treba da su tu, kakve god bile. crno na bijelom (ili ovisno o settingu) da je _nekako_, kao suprotnost tome kako sam navikla da stvari idu, onda sve bilo (ne)stvarno stvarno


And if I had one wish fulfilled tonight
I'd wish for the Sun to never rise..


---

noc je uvijek mijenjala stvari - pretvorila ih u mogucnost umjesto teoretskog postojanja na razini nedodirljivog - i stitila od nezeljenih i preteskih pogleda - ljudska znatizelja ili samo dodir slucajno skrenute zjenice znaju biti toliko prokleto teski koji put.. izlozenost, makar postojala samo kao osjecaj u mojoj glavi, nije nesto s cime se znam nositi kako treba - i grad u mraku istockanom svjetlima - staticnim umjesto razlivenih crvenih rijeka prometa - mozda je nepomicnost ono sto daje osjecaj zamrznutog vremena i distance od svega.. so i can breathe.. makar, vjerojatnije je (i bitnije) da se radi o ljudima

people always leave - nesto sto je postalo zapravo ocekivanje gradjeno na iskustvu - i pokusavam misliti da sam sretala krive ljude umjesto da tezinu raspadanja tumacim kao rezultat gresaka u meni - davala sam premalo, trazila sam previse, nisam bila dovoljno dobra.. not good enough - (uzaludno) pokusavanje svakodnevnog ignoriranja te pomisli u glavi i svjesno prisiljavanje da tudje postupke automatski (i razmazeno djetinjasto) ne objasnjavam time nego ih shvatim kao ono sto stvarno jesu

potreba za stavljanjem labela na kutije i razvrstavanjem dogadjaja, ljudi i emocija - informacije, kontrola ili oboje (ili samo novootkrivena zelja za karijerom u arhiviranju) ali nema toga s cim se ne mogu nositi ako znam sto je to i u koju kutiju spada - koliko god neprecizno ona bila oznacena - ali ne znam zivjeti s danas na sutra i ne imati (cak i lazan) osjecaj da znam na cemu sam u tom necem - bez obzira da li mogu nesto uciniti ili da li sam ja ikakav faktor u tome - ali potreban je osjecaj prepoznavanja mjesta na kojem stojim cak i ako je potpuno nepoznato, neprozivljeno ili ako ne znam kuda dalje - ono sto ne mogu podnijeti je nedefiniranost i lebdjenje u magli i dezorijentiranost - emotivna ili fizicka - i makar mi se ne mora svidjati stanje stvari zelim da imaju ime - mozda se radi o onom da poznavanje stvari umanjuje strah od nje - i ne zelim da me se stiti i odlucuje moja uloga u necem iza mojih ledja (ah, koliko god ja radila istu stvar toliko puta.. damn those double standards) pa makar to bilo samo pravo na informaciju sto se dogadja - koliko god potreban bio osjecaj sigurnosti negdje, s nekim, i zasticenosti i imanja moje dobrobiti na pameti, ne zelim, i ne trebam, buffer zonu i filtere u obliku ljudi da me guraju iza sebe i ublazuju udarce - ne zelim razblazenu verziju davanu na kapaljku i osjecaj da me se smatra djetetom koje treba stititi od stvarnog stanja stvari koje mu se mozda nece svidjeti - nebitno, zelim znati na cemu sam i da informacije budu sto je moguce vise up to date - ionako sam vecinu vremena preosjetljiva na ljude i prepodlozna (nesvjesnom) reagiranju na njihovo emotivno stanje - a bez da je receno sto se dogadja moj mentalni sklop nadje nacin da samu sebe drzim odgovornom za tudje lose raspolozenje (lol, umisljenost) u projekciji nesigurnosti i nevoljenosti same sebe na drugu stranu i najcesce zavrsim u komi bez da znam konkretno zasto - izjave tipa: 'razmisljam, daj mi vremena' su u redu. 'ne mozes nista napraviti pa cemu te opterecivati' nisu.

usprkos svim slomovima i nevjerovanju u sebe nikad se nisam smatrala slabom ili zeljela nekog da rjesava stvari koje bih ja trebala rijesiti - a pogotovo nisam zeljela da me se drzi u mraku oko toga sto se dogadja - gore je saznati naknadno i onda se ubijati u pojam s razmisljanjem da nisam dovoljno dobro gledala, da sam trebala vidjeti da nesto ne valja, da sam trebala napraviti nesto - radije znam da se nesto dogadja koliko god ne mogla uciniti nista oko toga. ono sto je zeznuto kod toga je koliko pritisnuti nekog za kog mislis da ga nesto muci da prica, a kad ga ostaviti na miru - ne mogu se dogovoriti sama sa sobom oko toga sto bi trebalo napraviti kad se radi o meni, a kamo li znati za druge. prilicno frustrirajuce. toliko puta kad bih trebala pricati ne mogu naci rijeci.. jednostavno ne mogu. i kad bi smotana recenica pomogla, ne mogu je izgovoriti. bar ne vecinu vremena. a reci da nesto trebam.. nejde. cak ni onda kad se uspijem prisiliti da na sekundu povjerujem da smijem zeljeti.. nesto.. za sebe i radi sebe. indoktrinacija nevrijednosti, nevaljanosti, beskorisnosti, uzaludnosti pokusavanja, zauzimanja prostora, ne imanja prava na ljubav, iskrenost, sigurnost, pogreske, osjecaj da je nesto napravljeno dobro.. oduzimanje shvacanja da se u svakoj situaciji ne mora dati sve od sebe i da je u redu ne napraviti ono sto treba kad jednostavno iz nekog razloga ne mozes.. izvanjsko oblikovanje vlastitog identiteta trganjem onog sto jest i pritisak da mora biti ono sto oni zele da bude, gusenje u opravdavanju i pokusajima zauzimanja za sebe koja uvijek uspiju biti pretvorena u negativne emocije usmjerene prema sebi - jer sam godinama ucila raditi bas to ne poznavajuci alternativu i ne prepoznajuci da se zapravo radi o pritisku sredine u koju ne pripadas da te pretvori u svoj dio - da, radilo se o nekakvom osjecaju da stvari ne bi trebale biti takve i da se osjecas kao gost u vlastitom domu i da gledas stvari drugacijim ocima ali je to bilo preslabo da razbije uvjeravanja, i vlastita i s vanjske strane, da se to i to jednostavno tako radi koliko god ja osjecala nekakvu distancu i faznu pomaknutost koja te pretvara u promatraca koji oponasa pokrete sudionika koreografije koju bi trebao znati ali mu oni ne padaju prirodno i uvijek je tu trapavosti i nespretnosti i pokusaja pobune koji su najcesce zavrsili s emocijama negativno okrenutih prema samoj sebi jer jedino sto mozes misliti je da je sav taj osjecaj nepripadanja i razlicitosti i neprihvacanja negativan i nesto za sto sam sama kriva i sto bih trebala izbaciti iz glave. ponekad pozelim da sam ranije shvatila da je u redu osjecati se drugacije i ne imati potrebu za prilagodjavanjem umjesto da sam to smatrala svojim greskama. ponekad, ali zapravo, nista ne bih mijenjala - mozda su se stvari trebale posloziti tako kako su sada poslozene da bih stvarno shvatila o cemu se radi umjesto da to ostane na razini teorije. the damage is done, ali zbog toga sam to sto jesam. i koliko god se vecinu vremena utapala u vlastitoj dubini, ne bih zapravo zeljela da je nema. smijesno, nije li?

lesson of the day je nauciti pustiti ljude da posloze rastepene komadice umjesto da to radim sama - gledanjem stvari preblizu gubis dobar dio slike, a stvarno sam prilicno kratkovidna pa se radi o 'gledanju jako blizu' - ili barem, pustiti ih da pomognu jer ko dobar mali control freak ne mogu ostati sa strane i pustiti druge da obave posao. besides, volim se osjecati korisno makar, sad kad gledam (al necu to priznati na glas, necu necu), radim vise stete nego koristi kad krenem prckati po kockicama.. i ruku na srce, jos je tu poprilicna kolicina straha zbog koje panicno grabim tudje ruke prije nego sto me dotaknu - makar su zeljele samo zagrliti, iskustvo je pokret protumacilo kao moguci udarac - a tih je itekako bilo. konflikt mentalno i emotivno, jer boli ovo sada poistovjetiti s onim sto je bilo, kad nije isto, al ne mozes ne vuci paralele. besides, sporo rjesavanje stvari nikad nije bio moj nacin kako se nesto obavljalo - zato ne volim sporu voznju, pletenje, heklanje i zasto su mi slike spackane (nije mi se dalo cekati da se dio osusi) - a promjena mindseta i razbijanje krivih fiksacija, slika i emocija krivo usmjerenih je proces koji traje. i makar nitko ne ocekuje brza rjesenja (osim mene koji put, sto je vjerojatno dio problema) frustrira me klimavost svakodnevice i vracanje na staro - taman kad mi opuste stisak oko nazubljene ograde koja mi dere kožu s dlanova trenutak neopreza u kojem se dogodi nesto i panicna reakcija je zgrabiti ono poznato zaboravljajuci da se bas od toga zelim maknuti - razocarana samom sobom jer ispadne da im je sav trud i ulozene emocije bio uzaludan.. a stvari su se ipak toliko promijenile

Sometimes you can't make it on your own.. a meni je toliko neobicno osloniti se na nekog, jedino o cemu mogu misliti je da sam preteska, da je to previse, i ne mogu se opustiti uopce i maknem se sto prije mogu.. sto pozalim skoro pa simultano al se onda vratim na onaj dio kad ne znam reci da bih se vratila.. presmotano.. djetinjasto..
Sometimes you can't make it on your own.. ono sto pokusavam prihvatiti je da se ne radi o tome da ne mogu nego da ne moram

--

prekrsila sam obecanje - nakon godinu i pol, novi oziljak preko starih - repriza mindseta koji treba fizicku potvrdu emotivnih rana - a bilo je lose kao onda, i onih dana prije trebao mi je svaki atom snage da umjesto da udahnem ne pocnem vristati i/ili plakati - i zrak je bio pretezak na mahove i pregust i preotrovan i njezni dodiri su paklenski boljeli i svjetlo je bilo tesko i boljelo i boje su boljele i prazan prostor je bio prepun i tolko tezak.. ni noc nije bila kao sto treba biti i cak je i glazba zvucala drugacije, praznije, kao da ju je tuga u meni iscrpljivala ili kao da je pucala pod pritiskom kojeg sam ja osjecala razbijajuci se od klaustrofobicno uskih zidova oko mene (i bas je osjecaj klaustrofobije ono kako bih opisala sto se dogadjalo) - i sve tople emocije samo su u kontrastu naglasavale koliko je lose jer su pokusavale zagrijati tamu u meni a meni je izgledalo kao da su izgarale u prazno jer se nisam usudila pruziti ruku da moj ledeni dodir ne bude ono sto ih unisti - to jednostavno ne bih mogla podnijeti kad je i sama pomisao divljacki boljela, vise od icega do sad - ono uzasavajuce je bilo to da sam znala da je moja nepomicnost ili uzmicanje moglo imati isti efekt a svejedno sam to napravila uz ocajnicku nadu da ce to sprijeciti da i one popucaju zbog toga sto se to dogadjalo meni - i nisam mogla prestati plakati i nisam se mogla prestati tresti dok me ona grlila i govorila da je tu

ucim pricati..
ucim ostaviti drugima odluku oko toga sto je najbolje za njih a ima veze sa mnom umjesto da ih pokusavam maknuti od sebe kad sam lose misleci kako cu ih tako najmanje povrijediti..
ucim da ima ljudi koji zele biti blizu i ucim vjerovati da vide u meni nesto sto sama trenutno ne mogu..
i mozda najteze od svega, ucim (jer drugacije izgleda ne ide) da sam vrijedna toga da me se voli..

--

noc neuobicajeno nemirna i isprekidana cestim budjenjima u trzajima iz kaoticnih snova koji iscrpljuju - nekako, u zadnje vrijeme ne sjecam se samih snova but the feeling remains - i koji puta pozelim da je obrnuto
ili barem da nisam na njih toliko osjetljiva

and dreams like ravens return

osjecam umor, emotivni, cak i prije nego sto otvorim oci skiljeci na mutnoj jutarnjoj svjetlosti s prozora i pruzam ruku prema mobitelu da provjerim koliko je sati - great, 7.20 - kasnim preko dobrih pola sata i ne sjecam se da sam uopce iskljucila alarm, a morala sam, jer ga je nemoguce prespavati i mozda bi bilo najbolje da ostanem u krevetu ali predavanja, danas su i nadoknade umorna, toliko umorna i ovo danas je zapravo jedino zanimljivo od cijelog tjedna ne zelim biti svjesna, jednostavno zelim nesvjesticu bez snova, black-out svijesti gdje necu osjecati, misliti, _postojati_ mozda ce joj trebati mp3 -

izlazem tijelo hladnom zraku i oblacim dolcevitu
i osjecam da ce mi danas trebati velika kolicina crne boje

hvatam se za slamke pretvarajuci boju u imaginarnu zastitu - i nije bitno sto znam da je imaginarna - ista stvar je s kosom koju _ne mogu_ nositi svezanu i rukama koje krizam ispred sebe i zasto ne mogu lezati na ledjima nego sklupcana na boku - imaginarna izlozenost je trenutno nesto sto ne mogu podnijeti i zapravo jedva skupim snage za neki jadni nelogicni pokusaj objasnjavanja o cem se radi

nekako uspijevam doci na fax na vrijeme - na mp3ju postavljenom na repeat one je evanescence - my last breath - nesto sto toliko dugo nisam slusala da sam zaboravila koliko je pjesma dobra

Can you feel me in your arms
Holding my last breath..

i zaboravljam koliko sam osjetljiva na glazbu osjecajuci goosebumpse kod refrena - hm, a jucer sam pjevusila letece medvjedice

biljeznica i tehnicka na klupi (onoj uskoj kod koje nemam mjesta za noge) i pogled na sat
i onda se sve srusilo
u lavini emotivne klaustrofobije i osjecaja drobljenja pod pritiskom i shvacanja da samo sto ne pocnem plakati jer vristati ne mogu jer zapravo ne mogu disati taj vruci rastegnuti zrak jer ne mogu biti ovdje ne mogu disati ne mogu ne cuti pucanje uzrokovano tezinom svega na meni i ne mogu disati jer me trese panika od gusenja i nema veze sto se zidovi ne pomicu zapravo jer osjecam kako se suzavaju oko mene i ne mogu disati ne mogu preko vristanja panike u zilama i ocajnicke potrebe za bijegom zrakom prostorom bez zidova koji se ruse na mene ne mogu biti ovdje ne mogu
i samo sam rekla nesto kao "ja ovo stvarno ne mogu" i potrpala stvari natrag u torbu i izjurila s faxa

i zapravo ne znam o cem se radi - uzroke i posljedice i sve drugo upleteno vec predugo ne uspijevam odvojiti i pune su mi ruke zapetljanih niti koje izgleda ne mogu rasplesti a neke cvorice ne mogu odrezati jer mi niti trebaju koliko god spetljane bile - status quo i vrtenje u krugovima - nekad sam vjerovala da ako promijenis krug (tj ako se stvari toliko drasticno promijene da od rezultantnog udara stvarno zavrsis izbacen iz tog kruga i nadjes se negdje drugdje) i problemi ce na neki nacin biti promijenjeni - ne ocekujem da nestanu ali je poprilicno razocaravajuce (razocaranje usmjereno prema sebi) shvatiti da se problemi uopce nisu promijenili koliko god sve ostalo bilo stvarno drugacije i koliko god drugacije se ja osjecala - the more things change the more they stay the same princip

no, uglavnom, fax - ne znam u cem je stvar - potpun gubitak interesa, nedostatak volje i opcenita tupost koja je jedino sto je novo - do sad sam se uspijevala prisiliti pratiti vecinu stvari i ako sam bila na predavanju (a bila sam stvarno na vecini) sve je bilo zapisano i nisam uopce ni razmisljala jel mi to zanimljivo gradivo il ne (i dobro da nisam, jer ne bi bila tu gdi sam sad) al u zadnje vrijeme.. shutdown sistema bez ikakvih problema i dva sata pozadinskog suma iz kojeg se eventualno pokoja rijec svakih desetak minuta probije do svijesti - rijec bez konteksta i pravog smisla i koju je poprilicno lako ignorirati - zapisivanje diktiranih recenica automatski i uz blank na malo prije zapisanu rijec koje zapravo ni nisam svjesna - o pocetku recenice da ni ne pricam - beskorisno trosenje vremena koje fizicki iscrpljuje i emotivno prazni - ili postoji opcenit leak na emotivnoj bateriji, ne znam, samo se svakog dana s faxa vracam doslovno isprebijana dosadom i nedostatkom smisla u vecini stvari - nisam nikada bila nesto preludo odusevljena faxom makar nisam uopce imala neku alternativu na umu niti sam je zeljela, ali ovo sad je letargija i nezainteresiranost i zapravo gubitak vremena - nemam volje raditi bilo sta, niti me to zabrinjava makar bi vjerojatno trebalo - ali jednostavno, vise mi nije uopce stalo - ne znam, mozda se radi o zasicenju i konstantnom pritisku unatrag dvije godine od kojeg se jednostavno otupi - i stvari su mi se polako pocele doslovno gaditi

ima neka pjesma od sonate arctice, ide otprilike ovak:

Always trying to make things right
Sometimes problems just multiply

i makar ju znam odavno, tek sad mi je pocela zapravo imati smisla - jedini rezultat konstantnog upornog pokusavanja donosenja pravih odluka oko faxa cijelo vrijeme bilo je kao zongliranje necim jako jako lomljivim i to uz stajanje na jednoj nozi na haubi auta koji vozi off-road nekih 200 km/h - i jos je trebalo pjevati born to be wild iz svega glasa.. i sam spomenula da je padala kisa? no, padala je
mislim, zapita se covjek nakon nekog vremena koja je svrha svega toga, i onda kad jos ne vidi neki super odgovor, poprilicno se ubije u pojam :sigh:
a kad je taj netko jos emotivno kaotican ko sto ja jesam, i kad se dogadja tolko emocijama nabijenih stvari koje izazivaju paniku i kad se to poklopi sa hrpom drugih glupih vanjskih stvari koje taj netko, tj ja, ne moze zadrzati vani nego ih sve upija sve se to poprilicno skomplicira - i ne znam sto da radim :onaj smajlic koji je jadni tuzni i kojem dodje onaj drugi i podraga ga po glavi:
uuuuuuuuffff :uzdah:

sam spomenula da svjetlo opet titra i da samo cekam kad bude glupi osigurac po cetvrti put unatrag kratko vremena pregorio? ne mogu se jos s tim zaj.. ne mogu jednostavno ne mogu :jadni smajlic koji se pokrije prek glave s dekom da ga nema:

i tak..

pokusavam se natjerati ne razmisljati o tome da pozitivne emocije usmjerene prema meni imaju kvotu i rok trajanja i pretpostavljam da uobicajena reakcija na ljubav, brigu i to da je nekom stalo do mene ne bi trebala biti uzasna panika, ali ne mogu si pomoci ne ocekivati nestanak toga i pokusavati na svoj sasav i nelogican nacin natjerati stvari da dulje potraju tako da ih razrijedim distancom koja totalno nesvjesno s moje strane napravi bas ono sto bih zeljela izbjeci - razocara drugu stranu.. znam da imam dvostruke kriterije, ali stvarno je puno lakse brinuti o nekom nego biti onaj o kome se netko stvarno zeli brinuti - ne mogu se naviknuti na takve stvari niti znam kako reagirati uopce - hell, ne znam cak ni kako pisati o tome kak spada :/ a imam ocajnicku potrebu imati stvari napisane a ne samo u glavi - glupo, znam, ali kao da su opipljivije ako su na papiru.. uzasno me strah ne imati nekakav "dokaz" da su se dogodile, i kao da uopce ne mogu disati iz straha da ce se od toga razletjeti na sve strane i nestati, makar znam da ne mogu nestati, ali.. preslika nesigurnosti u samu sebe na sve sto se tice mene - i samo jace boli to sto time njima radim nepravdu jer ispada da im ne vjerujem, a ne radi se o tome :/
znam kako je to kad netko treba meni, ali ne znam sto raditi kad netko treba _mene_ i stalno ocekujem da cu napraviti neku uzasnu gresku koja bi povrijedila - i koliko god bio potreban bas taj osjecaj potrebnosti stalno je prisutan i strah da ce slaganje mene jednom dosaditi - a znam da ce raspadanja uvijek biti - koliko god rekli da vole slagati puzzle
ne mogu izbaciti iz glave pomisao da se zapravo radi o greski i da su me zamijenili s nekim, jer ne vidim zasto bih ja nekom bila toliko _bitna_ da svo zafrkavanje s kaoticnoscu i nelogicnostima i svim cudnim reakcijama nije problem.. nije mi bas jasno zasto bi to netko uopce zelio
i ovo sad je a dreamlike state, surreal na poprilicno neusporedivom nivou.. i izaziva paniku, ne sam osjecaj nego mogucnost nestanka istog ili nesto krivo napravljeno s moje strane.. i kao slon medju policama sa staklenim figuricama ne usudjujem se pomaknuti - jedva da se usudjujem disati - jer ne zelim unistiti nesto toliko nestvarno i

_bitno_

i jos jedne lyricse tek sad u potpunosti shvacam - words are meaningless
i prilicno sam ocajna sto ne mogu pronaci one koje bi bile dovoljno dobre da zaustave vrijeme i osjecaj i miris i dodire i ono sto je receno - i osjecam se kao da su mi ruke vezane na ledjima a trebala bih pisati - prilicno frustrirajuce i panicno i uzurbano i ocajno i potrebno i cudno i smotano i trapavo i nepoznato i novo i bitno

---

touch me so i'll know you're here

svakim korakom mrzila sam nebo isarano bojama koje su mi jucer toliko trebale prebacujuci emocije na nesto sto zapravo mogu vidjeti bez ogledala
zaderala bih noktima vlastito meso kao sto stabla granama deru oblake vristeci na vjetru krvavim pjesmama koje nisu uspijevale biti dovoljno glasne - i prazne ulice bile su previse pune ljudi cija je prisutnost naglasavala izlozenost koju sam gotovo osjecala kao ledeni dodir - i samo sam se zeljela maknuti, trebala maknuti - jer ne znam kako funkcionirati kad netko brine za mene

i nemogucnost odabira prave ili krive stvari - kao da postoji razlika u posljedicama (da li je ikada uopce i postojala) - a stvari postaju komplicirane kad su bitni ljudi upleteni - jer napravit cu nesto krivo, sigurna sam
iscupala bih polomljenim noktima dio pod kožom koji ne valja - kad bih samo znala koji
mozda uopce ne postoji nesto sto bi bilo u redu, zapravo, prestala sam vjerovati u bilo kakva rjesenja jer nista zapravo ne potraje a vrijeme balansiranja me doslovno gusi i ponekad zelim
ne postojati
ne misliti
ne osjecati
- blazena bila tupost nesvjestice u snu bez snova i da barem nikada ne prestane - tu nikome ne mogu nista

ne sjecam se kad sam zadnji put tolikom zestinom mrzila ogledala i boje i grcila prste u sake da ne posegnu za ostricama i kad je glazba toliko lose utapala vristecu tisinu - pokrivam usi rukama zaplicuci prste u kosu tako da boli sklupcana na podu i jednostavno zelim nestati.. ne mogu sloziti misao koja bi izdrzala dvije sekunde postojanja ni odabrati smjer za sljedeci pomak, a nepomicnost gusi.. mozda gore od toga je toliko potrebna tezina blizine

Don't be surprised if I collapse down at your feet again

i hrpica ocaja sklupcana na krevetu dere grlo suzama i vristecim rukama skriva crvenim mrljama zaprljano lice - mrak tako lako trga zastitnicke zidove oko nezacijeljenih staro-novih rana izlazuci ih pogledu zvijezda i dodiru pjesmi koji pece gore od suza na izgrizenim usnama

---

kazi kako dalje

ponekad je zid od praznine cvrsci od bilo cega opipljivog - fade-out u prijateljstvu umjesto svadje ili neceg za sto mozes reci da nije u redu je gora varijanta promjene, nije li

i jednostavno, takve veze postaju otrov za mene kojeg nenamjerno upijam - i ne mogu podnijeti promjenu topline u fazama toplo-hladno ovisno o tome koliko smo blizu - jer uzima previse od mene kad nismo, a druga strana uopce ne vidi problem - izgleda da sam od njih trazila vise nego sto su mogli dati - a ima ljudi kod kojih distanca uopce ne igra neku ulogu

ali za razliku od uobicajenog, sada ne mislim da je to moja greska, ne trazim nista vise nego sto dajem, dakle, ne trazim nesto sto je nemoguce - i nije moja krivnja sto smo na dva razlicita nivoa intenziteta osjecaja i potreba - ako ja mogu prihvatiti njihov.. i konacno osjecam da sve to skupa sa mnom nema nikakve veze - ne trazim previse, ne trazim nesto sto mi ne pripada, sto ne zasluzujem - trazila sam na krivom mjestu, to je sve - i predugo trckarala okolo njih uvjeravajuci se da ce biti dovoljno da me zagrije

i mrzim shift od prijatelja na poznanike i koliko to boli - izgleda samo mene - ali shvacam da je vrijeme da se maknem od ljudi koji me prazne umjesto suprotnog - ljudi koje volim, ali koji ne osjecaju razmak medju nama dok smo zajedno kao sto ga ja osjecam - i to je znak da je vrijeme da se emotivno udaljim - uvijek ce tu biti smijeha i price, ali nece vise biti bliskosti - bolna spoznaja zapravo, koja me razmrvila prije par mjeseci i cije krhotine jos uvijek vadim iz vlastitog mesa gdje su bili zabijeni - prije je svaka paklenski pekla i odugovlacila sam s time cuvajuci nadu da ce stvari ispati drugacije na kraju - sada ih nemilosrdno cupam sikcuci psovke kroz stisnute zube zeleci samo zavrsiti s onime sto mora biti - and then i can move on

zivoti se mijenjaju - oni zive svoje, ja svoj - i bila sam naivna sto sam mislila da ce stvari ostati iste - i vrti mi se po glavi peytonina - people always leave - i da, ima u meni ljutnje rodjene iz razocaranja - ne kazem da imam opravdanje za te osjecaje ali ga ni ne trazim - osjecam to sto osjecam i to je jedino sto mi je bitno, ne dira me moguca nelogicnost istoga - i ne trazim zapravo cak ni prihvacanje toga, nego samo govorim kako stvari jesu - i mrzim shvacanje da zapravo mogu prezivjeti nestanak bliskosti - s vremenom - i s jedne strane mi se svidja rezultat - ishlapljena tuga ogulila je sloj sa zidova oko mene - onih unutra koji su cuvali negativne strane - i mozda sam nesto vise bitchy raspolozena nego inace, ali mislim da je to bilo i potrebno - ljudi se jako lako naviknu na to da ce netko drugi umjesto njih rjesavati stvari - odbijam biti taj netko bez obzira sto mogu - i vidim da nije lako onima oko mene naviknuti se na tu promjenu i da ne vide sto se dogadja - well, nije vise moj problem, oni _bitni_ (oni koji _kliknu_ nenadano i sve se promijeni) razumiju - i to je kategorija ljudi koju nemam nikakve namjere previse napuniti - niti to previse ljudi zasluzuje izgleda

ne volim funkcionirati na nekoliko nivoa i svrstavati ljude u kategorije - ali ocito se ne moze drugacije - zapravo, mozda se ni ne bi trebalo.. prijateljstvo nije nesto sto bi se trebalo zasluziti, niti ga takvim smatram.. dodatno, ljudi kompliciraju stvari - a meni se vise jednostavno neda opravdavati svoje relativno cudne stavove (cudne jer se znaju kositi s onim sto je "uobicajeno") - ako se uzima zdravo za gotovo da bih trebala prihvatiti bez pitanja ono sto mi se predstavlja kao "danas se to tako radi" jednostavno nema smisla truditi se objasniti zasto mislim drugacije - svodi se na konstantno opravdavanje same sebe i vlastitih vrijednosti ljudima koji vecinom ne zele ni cuti jesu li moji razlozi za neslaganje opravdani - hell, ne zeli oni, zasto bih pokusavala ja? cak i tvrdoglavim osobama s vremenom dosadi udaranje glavom o zatvorena vrata - na kraju krajeva, ja znam sto i zasto, ako ne mozete bar prihvatiti (ne trazim od vas da se slozite) - sorry, ali ne trebate mi bas toliko - da, jako mi je bitna bliskost s ljudima, i bez toga se osjecam slomljeno - ali je necu forsirati tamo gdje ne postoji - mozda se necu zadovoljiti s onime sto mogu dobiti ako mi to nije dovoljno ili imam osjecaj da ja dajem vise (zivjela ravnopravnost) ali opet, moja je odluka - cak i da je kriva, nebitno - uvijek bih zamijenila hrpu polu-prijateljstava za jedno puno - naime, nije mi bitno da uvijek imam hrpu ljudi oko sebe, bitno mi je da imam one koje osjecam blizu cak i kad to nisu - i nadam se da oni isto osjecaju za mene -

uglavnom, odustajem od pokusavanja objasnjavanja same sebe i okrecem stvari - u smislu da je na drugoj strani da me prihvati takvu kakva jesam - ocito, ima ljudi koji to itekako mogu i kojima nisam previse.. koliko mi god to bilo s jedne strane nevjerojatno za prihvatiti kao takvo.. vise ne nudim samu sebe kao rjesenje tudjih problema ako ne zatraze, direktno ili indirektno - bilo je nekih konflikata sa mojom zeljom da pomognem i jos ih uvijek ima, ali ne zelim vise opcenito glumiti deus ex machina nekome tko sam ne zeli napraviti prvi korak - a mislim da mogu vidjeti razliku izmedju onih koji to samo ne znaju napraviti.. bolje receno, nadam se

i smijesno kako se stvari izbalansiraju na globalnoj skali - kako neki ljudi neocekivano usetaju u tvoj zivot i postanu bitni prije nego uopce shvatis koliko to to u tom trenu zapravo treba jer se dogadja nesto sto zapravo ne vidis niti mozes opipati niti shvacas koliko trebas savjetnika ili svjetlo u mraku sto ti ljudi u sekundi postanu kao da je bas tako trebalo biti - i koliko promijene stvari, perspektive, shvacanja, bitnost - toliko postupno da ni ne vidis zapravo sve dok ne pogledas sebe na pocetku i to gdje si sad i ostanes zacudjen promjenom koja uopce nije bila vidljiva u hodu.. i zahvalna sam vise nego sto cu ikada moci opisati

koji put, cak i kad znas sto treba napraviti, treba necija tudja ruka na tvojoj da popusti stisak na komadu ostrog stakla stisnutog u dlanu - bilo iz navike, bilo iz otupjelosti, bilo iz straha to ne mozes napraviti sam - the thing is, you don't have to

jos uvijek mi je tesko znati da nisam previse, moja razmisljanja, stavovi, i najvise od svega, reakcije.. njih ne mogu kontrolirati, a toliko puta su krive.. ali nisu previse, svjedno, nisu previse.. nekim ljudima nisu previse
zahvalna sam na vlastitoj dozi emotivne magije koliko god rijeci zapravo bile besmislene u ovome.. niti su im zapravo uopce potrebne - dvostrano je


--

There's a particular brand of pit that grows in your stomach when you know you're losing control and there's nothing you can do about it. Heavy as granite and moldering... It's the way we're built I suppose. A natural reaction to the unstoppable spin of the earth below. Forever trying to wrest control of life, love, work, and home. And when we can't get control there, we'll fight for it wherever we can. As if we think we could stop the world from spinning just by being mad.

It's amazing how far we'll go just to maintain some measure of control. The world spins a circle within a circle and we grip so tight it makes our knuckles white. When all we really want to do is let go, lose control, fall, see where we land. // Everwood

podignuti su krivi zidovi, jer su nacrti bili izokrenuti - pa sad umjesto da, kao sto su trebali, zadrzavaju bujicu svakodnevnih udaraca s vanjske strane prostora u kojeg sam se pokusavala zagraditi usisavaju svaku kap vode i zadrzavaju je unutra - i polako pocinjem zaboravljati kako izgleda dan bez konstantnog truda da se odrzim na povrsini

rekla sam toliko puta da bih trebala prestati upletati emocije tamo gdje im nije mjesto - posebno u neke stvari koje jednostavno _moraju_ biti napravljene - mislim, samo sebi otezavam ako o njima pocnem razmisljati kao o necemu sto mi se _ne svidja_ (koliko god imala objektivno dobar razlog za to), kad nemam nikakvog izbora oko toga da li hocu ili necu to rijesiti, mislim, bilo bi toliko jednostavnije kad bi bile samo jedna od stvari za obaviti i prekriziti bez dodatnog emotivnog atributa koji mi ih samo otezava.. je, da, like that's possible :/

umorna sam od pokusavanja odvajanja sebe od sebe da bih mogla funkcionirati u svakodnevici koja mi se ne svidja ali gdje ne postoji izbor - da, koji put pozelim da mi sve te sitnice jednostavno _nisu bitne_ i da se ne zamaram uzrocima, posljedicama i uracunavanjem varijabilnih faktora u pokusavanju minimiziranja stete na sve koji bi mogli, u nekoj varijanti, biti upleteni, nego da jednostavno uzimam stvari tako kako dolaze, ne brinuci oko toga kako da ih sto vise sredim i slozim da bi drugima bilo lakse nego da ih ostavim da se jednostavno snalaze bez mene - ne, ne bojim se saznati da to mogu ili mislim da bi se bez mene stvari raspale, ali pokazalo se vec puno puta da dogovori u koje se odlucim ne uplitati ispadnu katastrofalno neorganizirani ili sve ostane samo na razini dogovora ako nema mene da pozavrsavam stvari i serviram sve gotovo - ali biti inicijalizator cijelo vrijeme i trositi hrpu energije prenoseci je na druge je prilicno iscrpljujuce, i odlucujem ne biti selotejp i drzati ljude i situaciju na okupu - ne mogu vise, razocaranja previse bole - i da, ucim kako sprijeciti samu sebe kad iz navike krenem po starom i pokusavam se priviknuti na prihvacanje toga da vecini jednostavno nije toliko stalo kao meni. a to divljacki boli

umorna sam jos vise od konstantnog potiskivanja svega sto osjecam i svega sto jesam da bi se naslo u granicama i kolicinama koje su drugima prihvatljive - i da, razumijem apsurdnost toga sto se pokusavam prilagoditi umjesto da jednostavno _budem_, ali je jos zapravo ne osjecam - a tek kad se to dogodi, reci cu da sam napravila pomak - i da, previse mi je stalo, preduboko trazim znacenja, previse vjerujem ljudima, jednostavno preekstremna sam emotivno
i nekako sam uvijek mislila da moram to dovesti pod kontrolu, ne dati da gori toliko divlje jer ljudi to jednostavno nece moci podnijeti, bit ce im previse, pretesko, prevruce, s premalo kontrole i sigurnosti od opeklina - i cijelo to vrijeme ocajnicki sam zeljela da me se prihvati, toliko sam bila gladna osjecaja jednostavnog pripadanja nekamo i nekome, gdje bih mogla biti ja, i pustiti stvari da budu toliko _intenzivne_ koliko stvarno jesu i gdje ce to biti u redu, gdje nece biti _previse_ - istovremeno se uzasavajuci toga da nikada necu pronaci nekog s kim bi to stvarno bilo moguce - trebala sam znati bolje, pogotovo nakon nekih ljudi koji su rekli da vole bas taj intenzitet, ali jos uvijek je osjecaj toga da se stvarno mogu opustiti i ne brinuti o ostajanju unutar sigurnih granica prilicno cudan - mozda, kao da konacno mogu letjeti onoliko visoko koliko zelim bez zvona upozorenja u glavi da ce to biti neprihvaceno i neshvaceno i da cu ostati _sama_
rekoh, razumijem apsurdnost toga sto pricam, ali ju jos uvijek ne osjecam..

i shvatila sam da se zapravo panicno bojim toga da je nekome stvarno stalo do mene - i da mi je lakse dok su te stvari na casual nivou (koliko god zeljela _intenzitet_) - mirno more umjesto olujnog i te analogije.. kao, lakse je podnositi vjetric uz kojeg mozes kolko tolko obavljati svakodnevne stvari od oluje koje zapravo sve ostalo ucini poprilicno nevaznim.. ali..
ali - zelim oluju, jer ista je prica - kao sto ne mogu osjecati blaze, laganije od onog koliko je osjecaj stvarno jak, blago i lagano zapravo nije dovoljno (i podivljali puls i nemir i nervoza i panika i opce groznicavno predinfarktno stanje koje traje i traje - nikada mi nece biti drugacije, ali ako se na trenutak zanemari panika, osjecaj je.. hmm, da..).. i mislim da konacno pocinjem shvacati sto zelim, sto trebam i zasto stvari nisu valjale - i onda sam osjecala zasto ali to nisam mogla objasniti - jednostavno nisu bile _dovoljne_
i mislim da sam u svom pokusavanju sredjivanja same sebe po specifikacijama koje mi nisu bas odgovarale ali sam mislila da nemam izbora izgubila iz vida pravu perspektivu i cak pomislila tu i tamo da bih mogla napraviti taj neki kompromis - i to je bilo ono sto je rusilo svaki temelj koji sam bila postavila, jer se kosilo sa previse onoga sto sam bila, sto jesam i kao da sam istovremeno pokusavala napraviti dva pomaka u totalno suprotne strane

ne znam koliko su se stvari promijenile, koliko ce sve ovo znaciti sutra, kad mi se opet hrpa toga srusi na glavu.. koliko cu se opet pokusati prilagoditi necemu sto mi ne odgovara iz, pa, iz zelje da ne budem sama, da se ne osjecam neprilagodjeno, koliko cu se pokusati uvjeriti da nesto osjecam sto bih kao trebala, a ne osjecam ono sto stvarno je, ili pokusavati smiriti stvari na tolerable nivo uzimajuci u obzir tudje shvacanje umjesto svojeg.. ali danas mi se cini da shvacam pozadinu cijele price, i poantu - the thing is, i can take it, vlastitu kaoticnost, nebalansiranost, ekstremno jake emocije, dubinu.. i ne trebam to pokusavati ublaziti - onima koji su bitni, sad ili kasnije, stvarno ne trebam

--

noc koji puta kao da promijeni stvari, osjecaje, razmisljanja.. doda im jedan unreal element koji ih promijeni - otupi im ostre rubove ili ih toliko odmakne od mene da skoro pa da ne postoje - znacenja ostaju na racionalnom nivou, ali jednostavno nisu bitna na emotivnom

rekla je da hiperemotivnost nije losa - ali ne vidim zasto bi to bilo tako, ne donosi mi nista osim skoro pa konstantne otrovne boli - ne.. mogu.. to.. vise.. podnijeti.. -
and there's always more to come

i savrseno svjesna da vjerojatno ne mogu pratiti toliko visoke uloge zapocinjem igru toliko van onog sto mogu podnijeti u ne znam vec kojem pokusaju da se istrgnem iz ruku vlastite psihe -

nemoj citati u mraku, mama mi je toliko puta rekla - ali zatrovana vjerovanjem u bajke i vilenjake posezem za sljedecom knjigom ispod kreveta ocajnicki grabeci priliku da ne budem ja, ne budem tu, ne osjecam - i istovremeno dok listam stranice u glavi krizam odlomke koji mi se ne svidjaju i pisem vlastite i na kraju vise ne znam ni razliku

and i'm waiting for you to make it right this time
jer ja jednostavno ne mogu